Nightlife

BALAŠEVIĆ: Sarajevu nikada nije falilo emocija, što ga je nažalost, skupo stajalo…

106views

Vijest da će legendarni kantautor Đorđe Balašević (64) 17. februara u sarajevskoj Skenderiji održati koncert izazvala je ogromno interesiranje. Karte su puštene u prodaju prije nekoliko dana, a o interesiranju svjedoče gužve na prodajnim mjestima. 

Prvi poslijeratni koncert Balašević je u Sarajevu održao 1998. u prepunoj Skenderiji, tačnije dva koncerta zaredom, a na plakatu za 17. februar stoji: „20 godina od Onih koncerata“.

Balašević je jedan od onih umjetnika koji se iznimno rijetko pojavljuju u javnosti i još rjeđe daje intervjue. Ipak iz Novog Sada je ekskluzivno govorio o sjećanjima na koncert iz 1998., muzici, stihovima, stanju u društvu, porodici. Rekao je i šta misli o tome što je njegova nova pjesma „Dno dna“ zabranjena na nekim radiostanicama u Srbiji, piše Avaz.

Mi Balkanci

Na plakatu za sarajevski koncert 17. februara piše: „20 godina od Onih koncerata“. Kako se Vi sjećate tog perioda?

– Svakako ne po gužvi. Da se ne pravim važan, ali održao sam za ovih 40 godina još nekoliko koncerata na kojima je publika ostajala bez karte. No, te dvije večeri u Skenderiji ionako se nazivaju koncertima samo u nedostatku prave riječi. Sarajevu nikad nije falilo emocija, što ga je, nažalost, skupo stajalo, ali to što se tada dogodilo, otelo se, bilo je za zeru bliže nebu nego zemlji. Kao susret nakon puno godina s nekim svojim, kog si već sto puta oplakao misleći da si ga izgubio, a onda ti se nenadano pojavio na vratima. Kad te i tuga i radost spopadnu u isto vrijeme, što samo mi, Balkanci, znamo kako je. Bilo je to, u dvije riječi, hodočašće razumnih, i zauvijek ću biti ponosan što sam i ja bio jedan od hodočasnika.

Kada napravite paralelu, koliko se nakon 20 godina promijenila situacija i generalno društveni sistem na našim prostorima?

– Zlobnici me nazivaju „posljednjom jugoslovenskom zvijezdom“, ali i sami znaju da je to, ustvari, titula, a ne uvreda. Nema me na televiziji i u medijima, pa mi se često desi da me pitaju: „Pjevaš li još?“, na šta odgovaram: „Da, pjevam samo kad me zlo natjera, što je ipak samo šala“. Ali istina je da nastupam veoma rijetko. No, tad nastupam, bez razlike, u Zadru, Ljubljani, Tuzli, Čakovcu, Osijeku, Beogradu, pa evo i Sarajevu. Od maja prošle godine, otprilike, upravo tim redom, i nigdje se ne osjećam strancem. Ali više nisam ni domaći, nema šta, i ne bi bilo lijepo da se miješam u takozvane aktuelnosti. Mislim da niko nije zadovoljan trenutnom situacijom, ali kad su već svi toliko željeli svoje države, sad je najpoštenije da se svako vadi kako zna i umije.

Tajni gaz

Na plakatu piše i: „Nema meni jedne strane“, dio iz pjesme „Sevdalinka“. Zašto ovaj stih?

– Iz svega što sam do sada rekao, vidi se da nisam pristao da mi neki bjelosvjetski administrator određuje ko će mi ubuduće biti „zemljak“. Ne trebaju mi novi zemljaci, još ni stare nisam potrošio. Obično koncert nazovemo po nekom stihu, navijao sam za „Tajni gaz“, koji se također spominje u toj pjesmi, ali ga je grupa klinaca iz Sarajeva odavno prisvojila, i čini mi se da njima daleko bolje i pristaje. Taj se transparent širio na koncertima od Čakovca do Skoplja, svuda je tamo Sarajevo bilo sa mnom, ili je ljepše reći da sam ja bio sa Sarajevom. Svejedno, to je, prema svemu sudeći, i najbolji odgovor na vaše pitanje.

Numera „Dno dna“ je na neki način kritika sadašnjoj vlasti. No, zabranjena je na nekoliko radiostanica u Srbiji.

– Momak koji radi na benzinskoj pumpi rekao mi je prvi stih: „Napiši, brate nešto i o Ovima“, nadam se da neću i njega uvaliti u neprilike time što ga spominjem. Mi, autori, imamo velikih prednosti nad „pravim pjevačima“, koji farbaju kosu i nose crvene sakoe, jer starimo sa svojim pjesmama, i ne moramo po difoltu biti lijepi. Meni, naprimjer, nije nikakva trauma što mator izlazim na scenu, jer nisam bio lijep ni kad je trebalo, ali kao svjedok vremena u kom živimo, imam problem da ponekad moram opisati i ponešto što baš nije lijepo. Ostat će tako i „Za treću smenu“, „Krivi smo mi“, „Živeti slobodno“, „Samo da rata ne bude“, pa i ova o „Dnu dna“, oko koje se sad nadigla nepotrebna buka, ipak je to samo obična pjesmica. I ne mislim da je zvanično zabranjena, to je i ovog puta tek preventivni potez nekog prepadnutog urednika koji se plaši da će ostati bez posla, što bi mu se, vjerovatno, i dogodilo. Kad me pitaju kako sam se uvijek usuđivao na Sve To?, objašnjavam da je to zato što nikad nisam bio zaposlen pa nisu mogli da me otpuste. Mene su mogli jedino da zaposle, što bi mi bila najgora kazna, ali se, srećom, nisu sjetili. Dakle, od ljudi koji vladaju nisam očekivao nikakvu reakciju, za njih i nisam pretjerano bitan dok im ne diram u lovu ili položaje. Moramo jednom raščistiti da uzrok naših nevolja nisu toliko ljudi koji vladaju, nego prije ljudi kojima se tako lako vlada.

Poseban datum

U Zagrebu je nedavno promovirana Vaša knjiga „Kalendar mog djetinjstva“, hoće li se to možda desiti i u Sarajevu?

– Pa, u Zagrebu je održano i 38 „Kalendara“ u kazalištu „Kerempuh“ i volio bih da se bosanska promocija knjige, na kojoj zdušno radimo, podudari s izvedbama tog programa u pozorištima širom BiH. To je nešto u čemu sam najviše svoj, samo uz klavir i puno priče, ipak sam ja prvenstveno ubogi šansonjer podmuklo uvučen u šoubiznis i nadam se da će ovo pročitati i neki upravnik pozorišta koji slično misli. Što se tiče posebnih datuma, dabome da ih ima, ali u knjizi je upravo riječ o dobu u kom vrijeme mjerimo na potpuno druge načine, od poklona do poklona, od prvih trešanja do prvih pečenih kestena, od prvog snijega do prvog pogleda na more kroz prozor vagona. Kako kaže klinac, koji u romanu govori u prvom licu, ponekad mi dođe da se rasplačem kad pomislim ko sve nije imao djetinjstvo. Ono je tako neprocjenjivo da je bilo čisto rasipništvo dodjeljivati ga baš svakoj budali.

Šta Vam je posebna inspiracija za pjesme koje, možemo slobodno reći, postaju kultne?

– U isto vrijeme su se na internetu pojavile dvije izrazito upečatljive, a potpuno različite pjesme, spomenuta „Dno dna, i „O, mati“, nikad to nije zavisilo od mene. Kad bih rekao da mi neko jednostavno došapne stihove koji mi nedostaju, to vjerovatno ne bi zvučalo baš uvjerljivo, jer još nema opipljivih dokaza da taj neko uopšte postoji. Naprosto, ne jurim pjesme, čekam da one meni dođu, i, za svaki slučaj, dobro pazim da ne uvrijedim tog nekog, jer iz nekog razloga je upravo mene odabrao za svoj zemaljski relej. Obično se to manje komplikovano objašnjava kao talenat. Ali, talenat nije nešto za šta smo zaslužni, to je dar, i treba ga tako i cijeniti. Nikad nisam njime trgovao, radio za narodnjake i slično, sasvim sigurno sam u puno toga i omanuo, ali ostalo je ipak puno toga što je mnogo veće od mene. Čut ćete i u Skenderiji kako klinci od riječi do riječi znaju stihove od kojih su uveliko mlađi. Od toga nema većeg priznanja. Onda znam da sam to što mi je došapnuto uspio da prenesem na pravi način.

Porodični sto

– Nije porodica slučajno jedina firma koja se održala ovih nekoliko milenijuma. Padala su carstva, monarhije, mijenjale se religije i društvena uređenja, ali porodica ostaje tvrđava koju normalni ljudi brane, i iz koje napadaju. Olja i djeca su mi velika podrška, ne samo motiv, i sasvim sigurno im pripada i zasluga za mnoge velike odluke koje se nepravedno samo meni pripisuju. I dolazak u Sarajevo prije 20 godina prelomljen je tek za porodičnim stolom i nadam se da će mi oprostiti za sve neprilike u koje sam ih uvalio uporno tjerajući neku svoju pravdu. Ako postoji olakšavajuća okolnost, onda je to činjenica da sam sve to i radio da bi se oni jednog dana ponosili mnome.

Teško je pisati tako da se čita lako 

Često se publika poistovjećuje i pronalazi u Vašim pjesmama. Koja je tajna Vaše prilagodljivosti njima?

– Ja sam samo jedan od nas koji te dubine umije da prevede u riječi. I nemam prava da se zbog toga ponašam oholo ili nadmeno. Veliki je kompliment kad čuješ da se nekom upravo tako dogodilo, teško je pisati tako da se čita lako, ali univerzalnost je sušta suprotnost prilagodljivosti. Da sam umio da se prilagođavam, odavno bih prestao da čujem šapat, a danas biste vi ova pitanja sasvim sigurno postavljali nekom drugom.

Džeko i Ibrahimović – idealan tandem

– Sve je manje i trenera mojih godina, a kamoli igrača, šta vam je, ne zovu me više ni za „živi zid“. Jedino sam zapamtio da ne smije rukom, nekad sam za opkladu od 10 šuteva sa šesnaesterca bar tri puta pogađao prečku, a zadnji put kad sam to pokušao, lopta je tri puta odskočila do gola. Ali gledam sve živo, navijam za naše, istina da se nekad zbunim, jednom sam u sastav BiH silom trpao Ibrahimovića, jedva su mi objasnili da je Zlatan definitivno Šveđanin. Činilo mi se da bi on i Džeko bili idealan tandem, i uopšte, ako malo slobodnije ukomponujem tim, uparim i Modrića i Pjanića, postavim Baneta Ivanovića na centralnog beka, ispred Oblaka, Matić malo ispred, da kvari, Srna, Kolarov, Kolašinac, tu mi i Rakitić visi, Perišić lijevo (šta ću s Mandžukićem!?), pa ovaj mali Milinković-Savić iz Lacija, kako god da okreneš, ja možda i imam problema s nostalgijom, a moja reprezentacija i manjih problema s registracijama, ali bi uzela prvenstvo da bi se sve pušilo.

Monteno je dolazio i kad mu ništa nije trebalo

Kako se sjećate druženja s Kemalom Montenom?

– Kemo je bio jedini od kolega i na onim koncertima. Davorin (Popović, op. a) me je tad zvao iz Belgije, sreli smo se nešto kasnije, ali Kemo se na konferenciji za štampu pojavio s istim onim osmijehom kojim je umio da nas obraduje kad nenajavljen bane u Novi Sad. I puno mi je to značilo. Njih dvojicu sam jedine, spram svih takozvanih kolega, smatrao više za prijatelje. Na kraju krajeva, Kemo je jedini iz branše i dolazio u našu kuću, ne računajući nekoliko njih koji su svratili da kukaju za pjesmu. Po tome se, valjda, prijatelji i razlikuju, jer dolaze kad im ništa ne treba. Šalio se da je maler što mu ništa od mene ne treba, kao ni meni od njega, ni njemu pjesama, ni meni tekstova. Ostao je dobri duh onog pravog Sarajeva, „Indeksa“, Mirze, Vahida Musemića, Želje, Duška Trifunovića, onog rokenrol ritma u kom me je tramvaj prvi put prodrmusao uz Miljacku, i nadam se da je do sada neko već podignuo spomenik Kemalu Montenu. A sve i da nije, nema veze. Kemo je ionako spomenik postao još za života.

Novi Sad i ja smo davno sklopili mir

– Najteže je gostovati kod kuće, ali Novi Sad i ja smo davno sklopili mir. Za koncerte koje smo radili uoči Nove godine, nismo zalijepili nijedan bilbord, plakat, nismo imali ni radio ni TV reklamu, i zahvalio sam publici što me je još jednom poštedjela gostovanja u jutarnjim programima, i dijeljenja ulaznica onim slušaocima koji se prvi jave. A u Novom Sadu je dvorana Spens, čisto za poređenje, dosta veća od Skenderije, rasprodata za svega nekoliko sati. Uz kojekakve gluposti, jedna od izmišljotina je godinama bila i ta da me Novosađani baš ne vole, što je, valjda, trebalo da znači – e, pa oni ga znaju!. Žao mi je što i ovog puta moram razočarati hejtere. Ali izgleda da me Novosađani zaista znaju – kaže Balašević.

Izvor:hayat.ba