Trčala sam koliko me noge nose tom uzbrdicom do kuće sa bunarom okružene plodnim njivama. Nisam mogla da dođem do daha zbog straha od zmije koja mi je preprečila put dole kod reke. Nana je ostala da okopava kukuruz. Bila sam gola voda ali sam uspela da joj umaknem da me ne ujede. Verovatno nije bila otrovnica ali šta zna dete? Vreli letnji dan, graške znoja na čelu dok pokušavam da dođem do daha… Ali ne zadugo.

Stigla je i jesen i donela oluje. Udarali su gromovi i sevale munja, a stakla na terasi su se toliko tresla da sam mislila da će da popucaju. Stezala sam naninu suknju sve jače i plakala zaronjena licem u njenu kecelju dozivajući roditelje da me “spasu” od jake grmljavine i mraka kad ostanemo bez struje.

A često smo bile u mraku, ja i moja baba od milošte zvana nana koja je živela sama u seoskoj kući sa smederevcem, mašinom za šivenje, nekoliko spavaćih i jednom velikom gostinskom sobom.

Svi moji strahovi ispoljili su se tada dok sam školske raspuste provodila sa njom, a tek sad se pitam da li je ona ikad uspela da pobedi svoj – samoću.

Verovatno nije imala vremena da o njemu misli, dok je žurila da obradi zemlju, skupi seno, nahrani stoku i obere grožđe. Ostala je rano bez muža, a kuća, štala, imanje i podrum pali su na njena pleća. Želela sam da joj pravim društvo i da joj pomognem iako sam okretala glavu dok je klala kokošku ili poskočila kad god bi krava Mara zamahnula repom dok sam malim rukama pokušavala da stisnem njeno vime puno mleka.

Moja nana nosila je maramu i opanke i bila je malo pogrbljena od teškog rada ali je sve poslove uspevala da završi. I sad dok iz te iste kuće 25 godina kasnije gledam u daljinu, osećam nežnost i veliku prazninu što nje više nema.

Vodila me je u vinograd i pokazivala mi kako se skidaju zaperci i orezuje. Najviše sam volela miris zemlje posle sitne kiše dok sam sedela između čokota zagledana na put, dugačku njivu pšenice i veliki orah na sredini kao znak raspoznavanja naše parcele sa one strane reke.

Pre berbe moj otac me je, verovatno misleći da je to zabavno, terao da ulazim u bačve kako bi ih oprala mlazom vode iz creva i grubom četkom. Sećam se da sam plakala dok sam, iako mršava, jedva prolazila kroz taj ovalni otvor, ribala i gušila se od ostataka taloga i komine pomešane sa hladnom vodom. Ali sve muke nestajale su posle prvog zalogaja naninih vrućih mekika i mladog kajmaka koji se topio na mojim nepcima.

Uverena sam da nikad više u životu nisam tako slatko jela.

Mirisi i ukusi sela uvukli su se u moje pore, a kako vreme prolazi slike su sve življe i živopisnije. Godinama sam pokušavala da se otmem tom sećanju, da se otrgnem i da budem slobodna kako ne bih žalila za prošlim danima. Nisam tome težila zato što sam se stidela. Naprotiv, bila sam ponosna i srećna zbog tog dela svog detinjstva o kome mnoga današnja deca ne mogu ni da sanjaju.

Želela sam da ga potisnem kako ne bih tonula u tugu i nostalgiju, a onda sam tokom pandemije korona virusa shvatila da su ona zauvek deo mene. Oblikovala su me i učinilo da budem ono što jesam bez obzira koliko sam daleko otišla, koliko sam stepenika bliže uspehu i ostvarenju snova. Ona čine srž mog bića.

Sa odrastanjem, prilagođavanjem okolini i društvu gubila sam po jedan deo sebe. To se drugačije zove uklapanje. Nisam ni primetila koliko sam se udaljila od malih radosti i onoga što život u prirodi čini pravim blagoslovom.

Jedan dan na selu uspeo je da mi ispuni dušu toplinom tako velikom da mi više neće pasti na pamet da se “izgubim”.

Izvor: A. B. – https://vedrioblaci.com/kako-sam-se-vratila-sebi/